Populacije risa

Foto: Miha Krofel

Izumiranja risa u Europi

Tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, brojnost mnogih vrsta mesoždera drastično se smanjila. Ta je situacija izravna ili neizravna posljedica ljudske aktivnosti. Većina zvijeri dolazi u sukob s čovjekom zbog njihovog grabežljivog načina života.

Od početka povijesne ere, smjer procesa izumiranja u Europi bio je od zapada prema istoku. Izumiranje se pojačalo nakon srednjeg vijeka, a vrhunac je sredinom 19. stoljeća, kada su mnoge lokalne populacije izumrle.Ris je prvi put počeo nestajati sa nizinskog i obalnog područja današnje Danske i Nizozemske, kao i iz većine poljskih i njemačkih nizina. Oko 1800. ris je bio prisutan u Alpama, na Balkanskom poluotoku sve do Grčke, na Tatrama, Karpatima i cijelom području istočne Europe, Baltičkim državama, Finskoj i Skandinaviji.Postoji nekoliko razloga za njegov nestanak, s različitim čimbenicima koji prevladavaju u različitim područjima te u različitim vremenskim razdobljima. Progon velikih zvijeri u Europi bio je dobro planiran, pravno organiziran i nagrađen. Teško je vjerovati da je intenzitet i učinkovitost lova, s lovačkim alatima dostupnim u to vrijeme, faktor koji bi sam po sebi mogao uzrokovati istrebljenje risa u Europi u toj mjeri.

Od 15. do 17. stoljeća, otvoreni pašnjaci gdje je stoka boravila tijekom cijele sezone pašnjaka, bila je prevladavajuća metoda ispaše u Europi. Takav oblik stočarenja je izlagao stoku napadima velikih zvijeri. Goveda, ovce, konji i koze stoljećima su bili na ispaši u šumama čime je spriječeno prirodno šumsko obnavljanje i okretanje šuma na pašnjake. Nakon 1734. godine, količina intenzivnih poljoprivrednih površina dramatično se povećala uvođenjem novih poljoprivrednih metoda, novih usjeva kao što su krumpir, kukuruz i šećerna repa, te uvođenjem uzgoja stoke u stajama i na ograđenim pašnjacima.Uz navedeno, problem je bio i brz rast ljudske populacije. To je uzrokovalo intenzivno čišćenje šuma i gubitak staništa za risa u svim nizinskim ili gusto naseljenim područjima Europe od 14. stoljeća nadalje.

Veći dio procesa izumiranja risa u Europi odvijao se početkom 19. stoljeća. Raspad feudalnog društva i posljedična liberalizacija lovačkih privilegija potaknula je konačno izumiranje risa u većini Europe. U to je vrijeme gustoća parnoprstaša, osobito srna, dostigla najniže vrijednosti u mnogim dijelovima Europe. Broj srna u Sloveniji, u prvoj polovici 19. Stoljeća, procjenjuje se na oko 1%, a obični jelen i divlja svinja gotovo su izumrli.

Krajem 18. ili početkom 19. stoljeća učinak uskog grla postao je sve očitiji. Reproduktivni uspjeh i preživljavanje mladih životinja dodatno su smanjeni zbog izrazito slabih uvjeta hranjenja, koji su bili presudni za njihov opstanak. U 19. stoljeću utjecaj lova na proces izumiranja risa, kako u Sloveniji tako I u Europi kao cjelini, vjerojatno je sekundarna. Tada je u Sloveniji bilo trideset osam ubijenih risova. Kao primarni uzrok izumiranja lokalnih populacija risa u Europi u 19. Stoljeću, navodi se fragmentacija staništa i loši uvjeti za prehranu risa.

Foto: Miha Krofel

Reintrodukcija risa 1973. godine

Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća zaživjela je ideja da se na području Kočevja u Sloveniji ponovno naseli ris kao lovna vrsta. Tako su u siječnju 1973. godine tri mužjaka i tri ženke podrijetlom iz karantene zoološkog vrta Zoo Ostrava (današnja Slovačka), dopremljene u karantenu u Sloveniji (Slika 7.). Ispuštanjem šest risova, iz karantene u Kočevskom 2. ožujka 1973. godine, ova je velika zvijer spontanim premještanjem nakon gotovo jednog stoljeća ponovno zaživjela u Hrvatskoj. Tri naseljene ženke su se prvih godina neometano razmnožavale, brojnost je rasla i populacija je proširila svoje stanište u Sloveniji, te se ustalila u Hrvatskoj i u zapadnom dijelu Bosne I Hercegovine. Prvi odrasli primjerak u Hrvatskoj uočen je na gorskoj livadi Lazac u Nacionalnom parku Risnjak 16. lipnja 1974.

Može se smatrati da je reintroducirana populacija risa imala pozitivan trend u smislu porasta broja jedinki i u smislu prostornog širenja od reintrodukcije sve do sredine ´80-tih godina prošlog stoljeća. Tada je populacija stagnirala na svom vrhuncu, a u ´90- tima je došlo do početka kontinuiranog pada brojnosti, te stabilizacije na sadašnjoj nižoj razini, a vjerojatno i daljnjeg pada. Iako je ris 1982. godine u Hrvatskoj proglašen zaštićenom vrstom, do 1998. godine odobravale su se godišnje kvote za odstrel, jer se smatralo da je populacija stabilna.

Parenje u srodstvu

Značajan faktor u dinamici populacije risa u Hrvatskoj može biti činjenica da su sve jedinke u zadnjih 45 godina (od 1973.) potomci samo 3 para roditelja. Ako je točna činjenica da u ovim prostorima nije bilo više niti jednog risa iz balkanske populacije, onda je mogućih 17 generacija reprodukcije u srodstvu moralo dovesti do velikog gubitka genske raznolikosti (heterozigotnosti), sa mogućim posljedičnim padom reprodukcijskog uspjeha.

Posljedice uskog grla i parenja u srodstvu kod risa u Hrvatskoj očituju se znatnim gubitkom genske raznolikosti, te se zbog izoliranosti od ostalih populacija reintrodukcija novih jedinki predlaže kao jedino moguće rješenje za obnovu genske raznolikosti i osiguranje opstanka populacije u Dinaridima.

Foto: Miha Krofel

Genski problem malih populacija

Do gubitka genske raznolikosti najčešće dolazi kod malih, izoliranih populacija i populacija koje su prošle kroz razdoblje “uskog grla” (engl. Bottleneck). Pad brojnosti populacije dovodi do parenja u srodstvu (engl. inbreeding), populacije gube demografsku stabilnost, udio parenja u srodstvu sve više raste, a brojnost pada. Ova povratna sprega između pada brojnosti populacije, gubitka genske raznolikosti i parenja u srodstvu se na engleskom naziva „extinction vortex “. Većina ugroženih vrsta i populacija ima nižu gensku raznolikost nego populacije i vrste koje nisu ugrožene i prisutne su u velikom broju. Od 38 ugroženih vrsta sisavaca, ptica, kukaca i biljaka, njih 32 je imalo nižu razinu genske raznolikosti od srodnih vrsta koje nisu bile ugrožene.

U tako maloj populaciji kao u Dinaridima, svaka pojedina smrtnost uvelike povećava vjerojatnost izumiranja vrste. Uz svaku novu smrt jedinke, pada i genska raznolikost pri reprodukciji.

Rasprostranjenost u 2012. godini

Foto: Miha Krofel

Prijetnje

• Parenje u srodstvu i drugi problemi zbog male populacije
• Fragmentacija staništa
• Niska tolerancija društva
• Krivolov
• Smanjenje staništa
• Smrtnost zbog udara vozila

Zaštita risa

Međunarodni propisi

• The IUCN Red List of Threatened Species
• The Convention on Biological Diversity
• The Washington Convention on International Trade in Endangered Species of the Wild Fauna and Flora (CITES) (monitors the trade in wild animals and plants)
• The Bern Convention (an agreement for the preservation and protection of European wild plants and animals and their habitats)
• The Pan-Alpine Conservation Strategy for the Lynx
• Alpine Convention

Europsko zakonodavstvo

• Council Directive 92/43/EEC of 21. May 1992 on the conservation of natural habitats and of wild fauna and flora (The Habitats Directive)
• Regulation (EC) No 338/97 — regulating trade so as to protect species of wild fauna and flora